
Dobar dan Čelikovci, danas Čelik Igra!
Što bi danas rekli " Zenički do kosti"Tako su i igrali. Organizovano, tvrdoglavo, po zemlji. Domaći fudbal, bez šminke. I kad je Mitropa stigla u Zenicu – ljudi su plakali. Ne od sreće, nego od potvrde da ono što rade vrijedi. Prvi put je jedan klub iz BiH podigao internacionalni trofej. A stadion? Vrištao je kao termoblok kad puca para.
Sjećaju se stariji i putovanja u Italiju – gostovanje protiv Fiorentine u Firenci. Kažu da su italijanski navijači gledali te zeničke “radnike” kao da su došli s nekog drugog planeta. Jedan golman Fiorentine, navodno, nije mogao da vjeruje kako igraju defanzivu – “kao da su svi čuvari zatvora, a ne fudbaleri” – rekao je. A Čelik – pobjedio.
Anegdota iz Mađarske: kada su pobijedili Honvéd, mađarski komentator je uzviknuo:
“Ovi nisu igrači, ovo su ratnici iz čeličane!”
Godinu dana kasnije, 1973., ponovo – Mitropa. Opet titula, opet pjesma. Dva evropska trofeja zaredom. Klub bez velikih para, ali sa velikim plućima. Nisu imali hotele sa četiri zvjezdice, ali su imali svlačionicu punu karaktera.
I znate šta je tada rekao jedan fudbaler Čelika, nakon povratka s Mitropa turneje?
“Nije najvažnije da smo donijeli pehar. Najvažnije je što smo dokazali da se iz Zenice može i do Beča i do Pariza – i to kroz centar.”
Bile su to godine kad je Evropa mirisala na čelik, znoj i ponos. Godine kada su radnici u Željezari radili treću smjenu, a onda ujutro išli na Bilino Polje da navijaju. Niko se nije bunio – svi su znali da se takva čast ne propušta.
Danas, kad mladim igračima kažeš “Mitropa”, slegnu ramenima. Nisu krivi – vrijeme melje istoriju. Ali Zenica pamti. I Čelik pamti. I kroz riječi, vraća taj ponos nazad na teren.