Re: NK Čelik
Postano: 30 ruj 2024, 21:55
Ko je napisao ovaj tekst na stranici Robijaša obavezno nek piše i pozive na utakmice sa klupske stranice, ako ništa osjeti se ona iskrena, najiskrenija emocija 
Često se svakom navijaču Čelika, barem u komšiluku, postavi pitanje: “Odakle ti volja?” ili “Do kad?”
Ima i gorih pitanja: “Šta je ono?” ili izjava: “Znao sam…”
Tad ponestane riječi, objašnjenja, razumijevanja i strpljenja. Zaigra nešto neugodno u stomaku, a želudac se počne tresti.
Svaki od nas pomisli na dječačke snove u Čelikovom dresu i na to kakav bismo mi imali odnos prema tom grbu. Pa onda pomisliš kako neko ima hrabrosti da ne prolije krv za taj dres, neko ko sebe naziva fudbalerom Čelika.
Tu nastaje dodatna mentalna turbulencija. Odmah se sjetimo svih domaćih i stranih dušmana ovog kluba, neprijatelja naše priče i grupe. Prisjetimo se i protesta, rana, ožiljaka. Prisjetimo se i šta nam se radilo u “3 za 3” kompenzacijama. O izdajama da ne govorimo.
A onda, samo klik…
Sjetimo se naših mlađih burazera kojima moramo biti uzor, koji ne smiju vidjeti da se odustaje. Prisjetimo se dugogodišnjih prijateljstava koja su nastala isključivo zbog Čelika. Sjetimo se našeg internog, bolesnog zeničkog humora koji pršti u najgorim situacijama. Prisjetimo se truda, mozganja, zalaganja. Sjetimo se volje koju smo imali kada je bilo najteže. Prisjetimo se naših drugova kojih više nema... Šta bi oni rekli?
Opet proradi nešto u stomaku, ali ovaj put drugačije. Huja popusti na trenutak. Sjetimo se da je dug posao pred nama Zeničanima, i kao klubu i kao grupi. Dug, težak, ali ispravan. A izdržaćemo, jer moramo. Odustajanja nema. Nismo mi Zeničani takvi. Mi smo mudonje i inatdžije, možda i najveće prema sebi. Kakvi god da smo, nećemo dopustiti da neko ima priliku unesrećiti hiljade Zeničana, naših prijatelja, porodica i saboraca, jer mu je danas “težak dan”. Težak nam je svima svaki, godinama. I biće tako dok ne bude kako treba. Svako će snositi svoje posljedice, makar samo mi bili pravda. Ko god izađe na teren, neka ne dolazi bez krvavog dresa.
Ili krvav dres – ili ko zna šta.
Pa neka bude kako bude. A biće kako treba ili nas neće biti, ali se niko ispravan neće osramotiti!
I tako, dok nas gledaju komšije čekajući odgovor, misleći o Real Madridu ili Barseloni, mi mislimo na to da nam je samo On suđen, a i mi Njemu. Drugi ne želimo. Nama je suđen naš prvak.
Vrijeme će proći i pojesti igrače, upravu, a i nas, ali On... On ostaje. Uvijek i zauvijek. Jedan jedini.
I gledam ja komšiju, dok iščekuje neki logičan odgovor, i kažem mu: “Nemoj me, komšija, zajebavat’, jeb’o te maneken. Dođu i odu, a tebi i meni valja na stadion.”
Nek' se digne prašina.
