Džekina, Đildina i Gavrilova slava u Bosni
Na šesnaest strašnih godina može se osvrnuti iz bilo kojeg mjesta. Blizina i udaljenost, pogled iznutra ili sa strane, nisu pitanje fizičke distance. Čovjek može sjesti, zamisliti se i sagledati stvari čak i ostajući na jednom mjestu. Ipak, promjena sredine može pomoći da se sve lakše obradi. Naprimjer, javni život, kulturna i nacionalna raznolikost neke druge zemlje. Recimo Bosne i Hercegovine, gdje toliko različitih nacionalizama može postojati jedni pored drugih — uz Bošnjake, Srbe i Hrvate kao ustavne narode, glas imaju i brojne manjine, od Albanaca do Čeha, od Makedonaca do Mađara, od Rusa do Ukrajinaca — da bi potpuna dominacija jednih nad drugima bila gotovo luksuz, a historijski gledano i neopravdana zbog ogromnog krvoprolića tokom rata. Šta u takvom slučaju može značiti suverenizam? Možda prije svega prihvatanje. Tu vjerovatno počinje osjetljivo pitanje nacionalnog samoodređenja.
Drugi dio naše reportaže iz Sarajeva.
Objavljeno: 17.05.2026. u 17:42
Autor: Balassa Tamás
Bosna, sa nekoliko oronulih stadiona ali mnogo svježije euforije, gori u groznici Svjetskog prvenstva. Nakon što je iza sebe ostavila čak i Italiju, reprezentacija će se u junu na američkom kontinentu boriti protiv Kanade, Katara i Švicarske. Stih Dubioze Kolektiv „I am from Bosnia, take me to America“ danas se može čuti na svakom koraku u Sarajevu.
Stari grad Baščaršija više nije prepun samo takuma, baklava, bakrenih rukotvorina i kašmira, nego i fudbalskih dresova Vedada Muftića, Ermina Bičakčića i Edina Džeke. Naravno, tu su i majice „McĆevap“ i „Burek King“. Džeko je već odavno bosanska legenda. Nakon prvog nastupa reprezentacije na Svjetskom prvenstvu prije dvanaest godina, sada se sa četrdeset godina ponovo nalazi u timu koji putuje u Ameriku.
A kada je riječ o legendama, njih u Bosni ne manjka na spoju moderne borbe za slobodu i vječne ljubavi prema fudbalu. Jedna od najpoznatijih je rahmetli Dževad Begić Đilda (1966–1992).
Osnivač i vođa navijačke grupe Maniacs FK Željezničar Sarajevo smrtno je pogođen 11. jula, nekoliko sedmica nakon početka rata u Bosni i Hercegovini. Ubio ga je snajperista.
U bosanskoj prijestonici, koja je gotovo četiri godine bila pod opsadom, tokom rata poginulo je četrnaest hiljada ljudi, među njima oko šest hiljada civila. Srpske snage su, pored minobacača, koristile i snajpere kako bi terorisale stanovništvo. U svakodnevnom govoru i izvještajima jedan od najopasnijih pravaca kroz grad nazivan je „Snajperska aleja“ — dio avenija Zmaj od Bosne i Meše Selimovića od aerodroma prema centru grada, koji prolazi otvorenim prostorom. Prema jezivim optužbama, u takozvanom „sarajevskom safariju“ učestvovali su i zapadni bogataši koji su dolazili da pucaju na ljude. Zbog toga je prošlog novembra podnesena prijava i protiv srbijanskog predsjednika Aleksandra Vučića, pošto postoje fotografije koje potvrđuju da je bio na tom području. Vučić je priznao da je kao dobrovoljac zaista bio tamo, ali je negirao bilo kakvu povezanost sa organizacijom „snajperskog turizma“.
Borba do posljednjeg trenutka
No vratimo se Đildi.
Kažu da je bio snažan mladić, čovjek koji je znao s ljudima, zbog čega je najčešće radio kao izbacivač. Sa braćom Halilom i Izetom pridružio se pokretu Zelenih beretki. Kada je izbio rat, naselje Grbavica i prostor oko stadiona nalazili su se direktno na liniji fronta između Armije Bosne i Hercegovine i snaga bosanskih Srba.
Mnogi članovi Manijaka pridružili su se Armiji Republike Bosne i Hercegovine i jedinici Zelene beretke. Kada su u Sarajevu podignute prve barikade, Đilda se odmah naoružao.
Navodno je pokucao na vrata jednog četnika koji mu je bez razmišljanja „predao“ mitraljez koji je dotad bio u srpskim rukama.
Od tog dana Đilda je bio borac teritorijalne odbrane i član interventnog voda. Borio se na Ilidži, u Blekinom Potoku i na Zlatištu. Bio je jedan od sarajevskih mladića koji su preko noći morali zamijeniti navijačke rekvizite oružjem.
Snajperista ga je ubio u Pofalićima dok je pokušavao pomoći ranjenoj ženi. Večer prije toga imao je važnu ulogu u razbijanju četničkog uporišta na Zlatištu. Njegov brat Izet ubijen je nedugo nakon njega. Hrabrost i patriotizam Đilde navijači Željezničara pamte i danas.
Sa svojim prijateljem, turističkim vodičem Zoltánom Végom, krećem prema stadionu, nedaleko od široke gradske saobraćajnice koja presijeca Sarajevo i ide paralelno sa tramvajskom linijom broj 5 i većim dijelom toka Miljacke.
Stadion je vidio i bolje dane, a južna tribina, dom Manijaka, trenutno je u obnovi. Metalna vrata prekrivena su naljepnicama, a na jednoj od njih, pored iranske zastave, stoji riječ „Intifada“. Ipak, autor zaključuje da je radikalni islamski narativ više izolovana nego ozbiljno zabrinjavajuća pojava.
To se osjeti i tokom derbija između Željezničara i mirnijeg mostarskog Veleža. Navijači su u euforiji dok se ekipe iz sredine tabele susreću u atmosferi koja podsjeća na mnogo veće utakmice.
Prije meča nije teško pronaći Manijake prateći dim ćevabdžinica. Stotine njih iz sveg glasa pjevaju nezvaničnu himnu kluba ispod otvorenih pasaža stambenih zgrada. Pivo teče na sve strane.
Pjesma „Grbavica“ Mladena Vojičića Tife govori o naselju i spaja tugu i nadu:
„I onda, Željo, gledam stadion,
vidim tvoj ponos.
Život svoj dajem, al’ te ne prodajem,
jer ti si život moj.
Ne budi tužan kada čuješ pjesmu,
bol koja ubija naša srca,
jer svi mi koji pjevamo ovu pjesmu
borit ćemo se za tebe do posljednjeg trenutka.“
U sezoni 1976/77 Željezničar je ispao iz Prve jugoslavenske lige, ali je prosječna posjeta na Grbavici i dalje bila oko deset hiljada gledalaca, što je rijetkost i danas u bosanskom fudbalu.
Godine 1981. Željezničar je igrao finale Kupa Jugoslavije protiv Veleža pred četrdeset hiljada gledalaca, ali je uprkos ogromnoj podršci izgubio finale.
Tokom naše posjete utakmica je završila bez golova, ali u brzom i uzbudljivom ritmu. Publika na tribinama — od djece do starijih, uz mnoge porodice u punom navijačkom izdanju — mogla je pokazati kako Bosanci i Hercegovci ne odustaju lako kada je riječ o borbi za čast.
Crkva i volovska koža
Zajedno sa penzionisanom profesoricom Évom Juhász-Pašić odlazimo do jednog od najvažnijih srpskih pravoslavnih sakralnih spomenika — Crkve svetih arhanđela Mihaila i Gavrila, skrivene u gusto izgrađenom starom dijelu Sarajeva.
Éva govori o mirnom suživotu religija i njegovoj dugoj, iako ne uvijek bez tenzija, historijskoj tradiciji.
Na mjestu današnje crkve, izgrađene 1539. godine u srpsko-vizantijskom stilu, još u kasnom petom i ranom šestom stoljeću nalazila se ranokršćanska bogomolja. Ni dugotrajni osmanski utjecaj nije uništio to naslijeđe.
Prema legendi, skoro deset godina nakon izgradnje džamije Gazi Husrev-bega, osmanski upravitelj dozvolio je sarajevskim pravoslavcima obnovu njihove crkve, ali pod uslovom da ne bude veća od jedne razvučene volovske kože.
Jedan mudri starac izrezao je kožu na tanke trake i tako omogućio da crkva zauzme mnogo veću površinu.
Kroz historiju crkvu su uništavali osvajači i požari, ali je uvijek obnavljana, posljednji put 1726. godine. Prije toga ju je 1697. spalila vojska Eugena Savojskog.
Ovaj dragulj srednjovjekovne arhitekture poznat je po drvorezima i impresivnoj zbirci ikona, ali i po kultu poštovanja moštiju svetaca.
Za vjernike te relikvije nisu samo historijski predmeti nego i dokaz svetosti materijalnog svijeta i prisustva Svetog Duha.
Vjeruje se da Bog i danas preko moštiju svetaca daruje milost, iscjeljenje i čuda. U crkvi se nalazi i mali kovčeg sa moštima, kao i više staklenih vitrina sa relikvijama.
https://nepszava.hu/3322564_d-eko-ilda- ... boszniaban 
i sidrenja temelja
